Upućeni i neupućeni

Da prosvjeta nikada nje dobro stajala to je opće poznato. Da neće ići na bolje jesu nagađanja prosvjetnih djelatnika s dugogodišnjom praksom, a da baš i nije sve tako crno i da će ipak biti bolje mišljenja su novopečeni entuzijasti koji su svoj životni put usmjerili kroz polja učenika. A kad se govori o dobrom ili lošem stajanju prosvjete, jasno, uvijek se govori o količini novca koji se u nju slijeva. I to ne samo o novcu koji se izdvaja za plaće prosvjetara već prvenstveno o novcu kojim se nastava unapređuje. Neupućeni bi možda rekli da novac nema ništa s nastavom i da su to samo puste fraze te da više novca u školama ne znači kvalitetniju nastavu. Reći će oni da nastavnik u četrdeset i pet minuta ima reći učenicima ono što se programom traži i da to ne može reći kvalitetnije zato što ima više ili manje novca.
No oni koji rade u nastavi, oni koji svakodnevno tešu i uobličavanju učeničku misao, znaju da nastavna sredstva nisu samo ploča kreda i spužva. Oni znaju kako i čime nastavu učiniti zanimljivijom i efikasnijom, oni znaju da se moraju neprekidno stručno usavršavati. Također to znaju tvorci školskih planova i programa koji uvjetuju naobrazbu nastavnika i predlažu potrebnu literaturu i nastavna sredstva.
Činjenice su nažalost takve da se škole dovijaju na različite načine kako bi osigurale materijalna sredstva za “normalno” odvijanje nastave. Za kupnju nastavnih pomagala te za stručno i stručno pedagoško usavršavanje nastavnika jednostavno nema novca. Također nema dovoljno novca za natjecanja učenika jer organizatori jedva osiguravaju jedan cjelodnevni sendvič, a putne troškove osiguravaju roditelji. U pojedinim slučajevima upitni su i putni troškovi nastavnika i njihove dnevnice, bez obzira kolike one bile.

Da ništa nije tako loše da ne može biti i lošije pokazuje činjenica da u škole sve češće dolaze učenici koji određenim segmentima znanja ili tehnologije barataju bolje on nastavnika. S druge strane to je “normalno”. Ti učenici jednostavno imaju pristup novim znanjima i tehnologijama dok ga nastavnici nemaju zbog vrlo jednostavnog razloga koji se naziva siromaštvo. Škole nemaju sredstava da ih šalju na seminare, da se pretplaćuju na različite stručne časopise, s teškom mukom kupuje se stručna literatura. Nastavnici sa svojom plaćom jedva sastavljaju kraj s krajem, a u popodnevne sate te praznicima i subotama nadničare kako bi bar donekle dostigli standard svojih tek završenih školaraca: službenika, trgovaca i majstora

Međutim ne treba stavljati na stup srama one koji svojim djelovanjem ili neposrednim radom iz nehata čine zlo školstvu jer oni su samo neupućeni. Njima se može posvetiti jedan redak iz Biblije: “Oprosti im Oče jer ne znaju što rade”, a prosvjetarima ostaje vjera u bolja vremena i ustrajanje u zahtjevima za bolji materijalni položaj školstva.

Zoran Kalinić